Klimatske promjene su globalni problem. Međutim, ne doprinosimo svi ovome problemu jednako. Naime, zemlje koje najviše pate od utjecaja klimatskih promjena su upravo one koje su najmanje odgovorne.

Problem nije samo u tome što se te zemlje, ali i najsiromašniji sektori unutar bogatih zemalja, ne mogu nositi s tim utjecajima. Dok je 195 država diljem svijeta potpisalo Pariški sporazum i dok Ujedinjeni narodi i Europska unija govore o klimatskoj krizi, ne možemo zanemariti činjenicu da su oni koji gomilaju najviše bogatstva ujedno i glavni emiteri stakleničkih plinova.

Brojke govore same za sebe. Studija iz 2021. pokazala je kako bogati ljudi ostavljaju neproporcionalno velik ugljični otisak te da se udio globalnih emisija za koje su oni odgovorni povećava. U 2010. najbogatijih 10% kućanstava emitiralo je 34% globalnog ugljičnog dioksida, dok je najnižih 50% svjetske populacije činilo samo 15%. U 2015. situacija se pogoršala: najbogatijih 10% odgovorno je za 49% emisija, dok je najsiromašnija polovica svjetske populacije proizvela 7%. Čini se jasnim da bi smanjenje ugljičnog otiska najbogatijih moglo biti najbrži način da se dođe do smanjenja emisija stakleničkih plinova na što je moguće bliže nuli.

Problem je u tome što rješavanje problema s visokom potrošnjom nije na vrhu dnevnog reda vlada, niti ključnih kreatora politike. Ovo su loše vijesti za planet i za naše nade da ćemo jednog dana postići nultu emisiju.

Iako su bogatija kućanstva energetski učinkovitija, ona su i veća te imaju više prostora za grijanje i hlađenje. Osim toga, oni s više financijskih sredstava posjeduju i koriste energetski intenzivnije luksuzne proizvode. Bogatijim potrošačima puno je lakše apsorbirati sva povećanja troškova bez promjene ponašanja.

Ekonomska nejednakost skupa je za okoliš. Ekološki kolaps i ekonomska nejednakost jedni su od najvećih suvremenih izazova, a te su dvije teme potpuno isprepletene i prisutne kroz povijest civilizacija. Ipak, svjetsko gospodarstvo nastavlja se kretati prema ekološkoj krizi, a energetski troškovi nejednakosti daleko su značajniji od troškova veličine stanovništva. Čak i najumjerenije razine nejednakosti koje građani smatraju prihvatljivima povećavaju energiju potrebnu za osiguravanje univerzalno pristojnog života za 40%.

Napori za smanjenje emisija ugljičnog dioksida često su usredotočeni na najsiromašnije na svijetu, baveći se pitanjima kao što su sigurnost hrane i energije te povećani potencijal emisija zbog projiciranog rasta stanovništva, prihoda i potrošnje. Međutim, potrebno je više politika usmjerenih na one na suprotnom kraju društvene ljestvice, a to su superbogati.

Španjolsko ministarstvo ekološke tranzicije tako predlaže Bruxellesu da ljudi s imovinom većom od 100 milijuna eura plaćaju “klimatski porez” koji bi zemlji omogućio da se bolje nosi s klimatskim promjenama. Mjera ima potporu znanosti i jedan je od aspekata koje Španjolska želi razmotriti tijekom svog nadolazećeg predsjedanja EU-om.