Arktik igra ključnu ulogu u održavanju klimatske stabilnosti. Nažalost, ovo ledeno područje se topi neviđenom brzinom. Naime, procjenjuje se da će Arktik imati ljeta bez leda do 2050. godine, a znanstvenici takav događaj nazivaju katastrofom koja bi utjecala na sav život na Zemlji.
Arktik se zagrijao gotovo četiri puta brže od ostatka planeta tijekom protekle 43 godine, što znači da je u prosjeku oko 3°C topliji nego što je bio 1980. Ovo brže zagrijavanje posljedica je sposobnosti površine da reflektira sunčevu svjetlost. Arktik ima vrlo visoku razinu tog učinka zbog svojih bijelih i snijegom prekrivenih područja. Međutim, kako se planet zagrijava i ovaj arktički led otapa, tamna morska voda postaje izložena, smanjujući sposobnost površine da reflektira sunčevu toplinu, uzrokujući topljenje više leda, što uzrokuje daljnje zagrijavanje.
Konvencionalne metode za ublažavanje klimatskih promjena i topljenja leda na Arktiku ne napreduju dovoljno brzo. Stoga su znanstvenici i inovatori spremni primijeniti kreativne i nekonvencionalne načine za očuvanje i obnovu arktičkog leda.
Tako projekt naziva Arctic Ice Project sa sjedištem u Kaliforniji istražuje eksperimentalni pristup pokušaju spašavanja arktičke regije kroz korištenje šupljih staklenih mikrosfera koje mogu reflektirati sunčeve zrake i tako zaštititi ljetni led.
Izrađene od silicijevog dioksida, šuplje staklene mikrosfere su svijetlo bijele, izgledaju poput pijeska i plutaju. Silicij se godinama koristi u komercijalnim proizvodima, uključujući kozmetiku i lijekove. Prije nego što se te silikonske mikrosfere primijene na Arktiku, znanstveni tim iz projekta radi s norveškom znanstvenom organizacijom pod nazivom SINTEF kako bi osigurali da je materijal siguran, netoksičan i da neće utjecati na hranidbeni lanac niti naštetiti bilo kojem organizmu.
Prema riječima znanstvenika, glavna pitanja su što se događa s materijalom kada se simulira u jakim vjetrovima i turbulentnim uvjetima, preživi li materijal, raspada li se, što se događa s njim kada se pokvari, ostaje li na površini, tone li, kamo ide i tako dalje.
Drugi fokus projekta uključuje odlučivanje kada i gdje te staklene mikrosfere treba dodati na Arktiku kako bi imale najveći učinak. Predložili su Framski tjesnac između Grenlanda i Svalbarda u norveškom arhipelagu; i Beaufort Gyre, zapadnije. Oba imaju strateške prednosti koje bi mogle pomoći u zadržavanju više leda.
Projekt se bavi dubinskim računalnim modeliranjem kako bi se simulirale različite situacije koje okružuju oceanske događaje uključujući vjetar, oceanske struje i temperature. Modeliranje sugerira da ova metodologija može biti učinkovita u obnavljanju leda Arktičkog mora; međutim, još uvijek ima puno pitanja na koja treba odgovoriti. Ako takozvana ekotoksikologija pokaže da je materijal siguran i prikupi se dovoljno dokaza iz računalnog modeliranja i simulacije, tada se mogu započeti terenske studije i terenska ispitivanja na Arktiku.
Eksperimentalna rješenja poput projekta Arctic Ice spadaju pod metodu naziva geoinženjering, koji se često susreće sa skepsom i ima negativne konotacije. Međutim, ako se led nastavi topiti trenutnom brzinom, onda bi strah od novih tehnologija mogao biti najmanja briga. Jer kako iz projekta poručuju, dolazimo do točke očaja i ako se ne upotrijebe ovakvi alati, onda će se kriza ubrzati do točke kada će biti nekontrolirana.
