Biološka raznolikost ili bioraznolikost pojam je koji se odnosi se na varijabilnost koja se nalazi na svim razinama biologije. Bioraznolikost se obično dijeli na tri razine ili tipa: genetska raznolikost, raznolikost vrsta i raznolikost ekosustava. Iako su ove vrste biološke raznolikosti međusobno povezane, sile koje pokreću svaku vrstu bioraznolikosti variraju.

Diljem svijeta bioraznolikost na svim razinama opada. Iako klimatske promjene zasigurno imaju ulogu u ovim gubicima, postoji i niz drugih čimbenika. Danas znanstvenici rade na boljem razumijevanju bioraznolikosti, njezinih prijelomnih točaka i načina suzbijanja gubitaka.

Čak i ako se dogodi nešto katastrofalno i neočekivano, poput bolesti koja pogađa cijelu vrstu, veća je vjerojatnost da će genetski raznolike populacije nositi genetski kod koji neke članove populacije čini manje ranjivima. Sve dok se oni koji nose genetsku korist mogu razmnožavati, otpornost na bolesti može se prenijeti na sljedeću generaciju kako bi se vrsta održala.

Tri tipa bioraznolikosti

Vrste, ekosustavi i zdravlje planeta imaju koristi kada postoji velika varijabilnost na svakoj razini bioraznolikosti. Veća bioraznolikost pruža nešto poput police osiguranja za okoliš planeta. Kada dođe do katastrofe, bioraznolikost može biti ključna za preživljavanje.

Genetska raznolikost

Genetska raznolikost odnosi se na raznolikost genskog fonda određene vrste, odnosno raznolikost na razini DNK. O genetskoj raznolikosti može se zaključiti prema tome kako životinja izgleda, ali se točnije utvrđuje izravnim procjenama DNK vrste.

Populacije koje su genetski raznolike dobro su opremljene da se nose s promjenama. Na primjer, ako smrtonosna bolest pogodi populaciju, visoke razine genetske raznolikosti povećavaju vjerojatnost da postoje članovi populacije koji su manje pogođeni bolešću. Zaštitom dijela populacije genetska raznolikost može spriječiti izumiranje populacije.

Raznolikost vrsta

Raznolikost vrsta ne temelji se samo na broju različitih vrsta prisutnih u zajednici, već i na relativnoj brojnosti svake vrste i ulozi koju imaju u zajednici. Na primjer, zajednica se može sastojati od mnogo različitih vrsta, ali može imati samo jednog predatora koji progoni određenu vrstu plijena. Kada je razina populacije predatora zdrava, broj populacije njegovog plijena ostaje na razini koju zajednica može podnijeti.

Međutim, ako se populacija grabežljivca iznenada smanji, populacija vrste plijena može eksplodirati kao odgovor navodeći ga da prekomjerno konzumira vlastiti plijen i generira efekt koji uzdrma cijelu zajednicu. Umjesto toga, ako zajednica ima veću raznolikost vrsta, može imati više predatora koji love isti plijen. Zatim, ako jedna populacija predatora doživi iznenadnu promjenu, zajednica je zaštićena od destabilizirajućih učinaka.

Raznolikost ekosustava

Raznolikost ekosustava odnosi se na varijabilnost staništa unutar zemljopisnog područja. Za razliku od genetske raznolikosti i raznolikosti vrsta, raznolikost ekosustava uzima u obzir i biološke i nebiološke faktore varijabilnosti, poput temperature i sunčeve svjetlosti. Područja s visokom raznolikošću ekosustava stvaraju geografski mozaik zajednica koje pomažu u zaštiti cijelog područja od drastičnih promjena.

Sporazumi i politike  s ciljem zaštite biološke raznolikosti

Kako bi se zaštitile tri vrste bioraznolikosti, postoji nekoliko politika i protokola koji sprječavaju uništavanje vrsta i staništa te potiču genetsku raznolikost.

Konvencija o biološkoj raznolikosti

Konvencija o biološkoj raznolikosti međunarodni je ugovor između više od 190 država diljem svijeta za međunarodno upravljanje održivim razvojem. Konkretno, Konvencija o biološkoj raznolikosti traži “poštenu i ravnopravnu podjelu koristi koje proizlaze iz korištenja genetskih izvora”. Konvencija o biološkoj raznolikosti potpisana je u lipnju 1992., a stupila je na snagu krajem 1993.

Upravno tijelo Konvencije o biološkoj raznolikosti je Konferencija stranaka ili COP. Svih 196 zemalja koje su ratificirale ugovor sastaju se svake dvije godine kako bi odredile prioritete i posvetile se planovima rada. Posljednjih godina sastanci COP-a prvenstveno su bili usredotočeni na klimatske promjene.

Protokol iz Cartagene dopunski je sporazum uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti koji je stupio na snagu 2003. godine. Protokol iz Cartagene posebno ima za cilj reguliranje kretanja živih organizama modificiranih modernom tehnologijom, poput genetski modificiranih biljaka, u sigurnosne svrhe.

Drugi dopunski sporazum, Protokol iz Nagoye, usvojen je 2010. kako bi se osigurao jasan pravni okvir za pravednu razmjenu genetskih resursa između zemalja sudionica kako bi se pomoglo u očuvanju globalne bioraznolikosti. Protokol iz Nagoye također je postavio cilj prepoloviti stopu izumiranja iz 2010. do 2020. Nažalost, istraživanje pokazuje da se globalna stopa izumiranja samo povećala od 2010.

Prijetnje biološkoj raznolikosti

Čak i uz uspostavljene politike, prijetnje i dalje postoje i doprinose gubitku bioraznolikosti.

Gubitak staništa

Gubitak staništa smatra se primarnim uzrokom modernog pada globalne bioraznolikosti. Krčenjem šuma i izgradnjom autocesta, ljudske aktivnosti uništavaju ono što bi moglo biti vitalno stanište za razne vrste, oštećujući raznolikost ekosustava. Ove promjene krajolika mogu također stvoriti barijere između prethodno povezanih staništa, ozbiljno oštećujući raznolikost ekosustava.

Invazivne vrste

I namjerno i slučajno, ljudi su unijeli vrste u nova staništa diljem svijeta. Dok mnoge unesene vrste prolaze nezapaženo, neke postaju previše uspješne u svojim novopronađenim domovima s posljedicama na biološku raznolikost cijelog ekosustava. S obzirom na njihov utjecaj na promjenu ekosustava, unesene vrste koje dominiraju svojim novim staništima poznate su kao invazivne vrste.

Na primjer, na Karibima je riba lav slučajno unesena 1980-ih. U svom izvornom staništu u Tihom oceanu, populaciju te ribe reguliraju grabežljivci, sprječavajući ih da pretjerano konzumiraju manju ribu na grebenu. Međutim, na Karibima ova vrsta nema prirodnih predatora. Kao rezultat toga, riba lav preuzima ekosustave grebena i tako prijeti izumiranjem autohtonih vrsta.

S obzirom na sposobnost invazivnih vrsta da oštete biološku raznolikost i uzrokuju izumiranje autohtonih vrsta, postoje propisi koji smanjuju mogućnost slučajnog unošenja novih vrsta. U morskom okruženju, reguliranje brodskog balasta može biti ključno za suzbijanje tog procesa. Brodovi dobivaju balastnu vodu prije nego što napuste luku, noseći vodu i sve vrste u njoj do sljedećeg odredišta. Kako bi se spriječilo da vrste u vodi preuzmu primat na sljedećem zaustavljanju broda, propisi zahtijevaju da brodovi ispuštaju svoju balastnu vodu miljama od obale gdje se okoliš uvelike razlikuje od mjesta odakle je voda izvorno došla, zbog čega je malo vjerojatno da će bilo kakav život u vodi moći preživjeti.