„Želite učiniti nešto dobro za planet? Posadite drvo“. Ovo vjerovanje je prošlo put od natpisa na majicama aktivista do osnovnog modela globalne industrije. U skladu sa željom da države postignu ciljeve oko reduciranja emisije ugljika, svake godine se posadi skoro dvije milijarde stabala. Usprkos hvalevrijednom entuzijazmu za sadnju drveća, nova istraživanja bacaju sumnju na efikasnost takvog pristupa. Istraživanja pokazuju da sadnja može rezultirati degradiranjem samog ekosustava.
Još od protokola iz Kyota, razrađenog sada već daleke 1997.godine, šume i drveće su prihvaćeni kao jedno od rješenja klimatskih promjena. 2019. godine objavljena je studija koja kaže kako globalni program sadnje drveća može smanjiti emisiju stakleničkih plinova koje uzrokuje čovjek za čak dvije trećine. Dotična studija je dočekana s oduševljenjem u medijima i društvu i povećala napore za sadnjom.
No, nisu svi znanstvenici jednoglasno podržali rezultate studije. Neki preispituju zaključke i upozoravaju na pitanje gdje bi se nove šume uopće mogle saditi i argumentiraju kako takvi napori sami po sebi nisu ni približno dovoljni. Također se teze o količini plinova koje drveće može “skladištiti” nama u korist, pokazuju prenapuhanima i određeni znanstveni krugovi smatraju kako globalna kampanja sadnje ne može poništiti emisije koje proizvodimo.
Carla Starver, profesorica ekologije na sveučilištu Yale, kaže kako rješenje klimatskog problema nije tako jednostavno i kako je naivno misliti da će nova drveća sama po sebi nas spasiti. Ona je u suradnji s ostalim znanstvenicima s Yalea, Harvarda i Nacionalnog Parka Kruger u Južnoafričkoj Republici objavila studiju u časopisu Nature u kojoj su željeli definirati točne iznose ugljika koji će biti skladišteni u novoposađenom drveću. Predmet studije je bio specifični ekosustav: savane. Savane se prostiru na jednu petinu kopna na Zemlji te su uobičajeno područje za programe sadnje drveća. Ono što je novo istraživanje pokazalo jest da novo drveće u savanama može prikupiti puno manju količinu ugljika nego se prethodno mislilo.
Također, ideja da se veća količina drveća sadi na terenu gdje ga prije nije toliko bilo, poput savana, sa sobom nosi i probleme druge naravi. Kako kaže Fangyuan Hua, ekolog sa sveučilišta Peking u Kini, takva praksa može dovesti do ekološke katastrofe, ponajviše zbog utjecaja na vodene tokove i biodiverzitet.
Programi sadnje drveća nailazili su na probleme već od samog začetka. 1987. godine energetska kompanija AES Corporation je došla na ideju da preokrene 40 godina emisije CO2 pomoću sadnje drveća u planinskom dijelu Gvatemale. Projekt je u teoriji zvučao sjajno, no odmah su se pojavili problemi. Farmeri u regiji koji su bili zaduženi za sadnju, su zbog sadnje drveća zanemarili svoju primarnu djelatnost – sadnju usjeva. Rezultat je bio manjak hrane. Pred kraj programa su čak počeli i sjeći novoposađeno drveće kako bi nadomjestili manjak drva za ogrjev. Neuspješnost programa je postala očita 2009. godine kada je jedna studija izračunala da je uspješno smanjeno samo deset posto emisije plinova od željenog.
Drugi česti problem koji se javlja kod programa pošumljavanja je da novoposađeno drveće ne dobiva potrebnu brigu, a ponekad i utječe na smanjenje izvornih šuma na području. 2019. godine su u Turskoj dobrovoljci uspjeli posaditi 11 milijuna novih stabala da bi samo par mjeseci kasnije otkrili kako je 90 posto sadnica mrtvo. Greška je bila u tome što su sadili u krivo vrijeme godine i što nije bilo dovoljno zalijevanja. Iste godine, program pošumljavanja u Meksiku je doveo do uništenja izvornog biljnog svijeta. Farmeri su u želji za profitom od sadnje novog drveća sasjekli postojeću šumu površine jednog New Yorka.
Časopis Nature je donio i novu studiju u kojoj se pokazuje kako novo drveće ne može riješiti društveni i ekonomski aspekt deforestacije. Dokazano je da izvorne šume imaju neizmjerno više koristi u pogledu skladištenja plinova, sprečavanja erozije, regulacije vodnih puteva i pružanju staništa za životinje. Za razliku od raznovrsnosti izvornih šuma, novoposađeno drveće je često sastavljeno od samo par vrsta – onih koje najbrže rastu, poput eukaliptusa.
Sve su glasniji glasovi u znanstvenim krugovima kako bi trebali prepustiti stvari prirodi. Govori se o fenomenu prirodne regeneracije, prirodnom pošumljavanju kod kojeg ljudska ruka nije imala utjecaja. Taj fenomen se javlja u područjima u kojima se stanovništvo sve više iseljava iz ruralnih regija u urbane, pa ruralni dijelovi prirodno postaju šumovitiji. Tipični primjeri su zemlje poput Kostarike, Nepala i Brazila.
Pošumljavanje i dalje ima svoje mjesto u rješavanju problema klimatskih promjena, ali više nema centralno mjesto kao što se nekad mislilo. Znanstvenici upozoravaju na prevelika očekivanja od koristi i premalo obraćanja pažnje na štetu lokalnih ekosustava i zajednice. Prema njima prioritet bi trebao biti na zaštiti postojećih šuma.
Zaključak je da, ako se želi sačuvati i obnoviti svjetske šume, trebamo se pobrinuti da se ispune dva uvjeta: da vlasništvo nad šumama bude u rukama ljudi koji u njima žive te da se prirodi “da mjesta”. Pokazalo se kako šume koje su u vlasništvu lokalnog stanovništva, a ne vlada i korporacija, imaju veće šanse da ostanu očuvane.
