U današnje vrijeme toliko govorimo o problemima transrodnog identiteta, a pokazatelj je statistika da se u Americi unutar desetljeća udvostručio broj odraslih osoba koje se u nacionalnim anketama službeno vode kao transrodne. U tom se razdoblju povećao i broj rodno nenormativnih osoba, što je široka kategorija, koja do prije jednog naraštaja nije imala niti naziv. Povećao se i broj školske djece koja preispituju svoju rodnu pripadnost. Uz to je porasla i svijest o iznimnom riziku od nasilja i seksualnih napada kojima su te osobe izložene, kao i riziku od suicida.

Razgovori se nastavljaju, pri čemu se razvijaju ideje o tome što to znači biti žena ili muškarac i o značenju pojmova transrodni, cisrodni, rodno nenormativni, rodno queer, bezrodni te ostalih pedesetak pojmova koje Facebook nudi kao mogućnost izjašnjavanja u profilima. U isto vrijeme, znanstvenici otkrivaju nove složene aspekte biološkog razumijevanja spola.

U srednjoj su školi mnogi od nas naučili iz biologije da spolni kromosomi određuju spol djeteta: XX znači da je djevojčica, XY znači da je dečko. I točka. Ponekad nam, međutim, XX i XY ne kazuju sve.

Danas znamo da razni elementi onoga što smatramo “muškim” i “ženskim” često nisu posloženi baš jasno – na jednoj strani XX s jajnicima, vaginom, estrogenom, ženskim rodnim identitetom i ženstvenim ponašanjem, a na drugoj XY s testisima, penisom, testosteronom, muškim rodnim identitetom i muževnim ponašanjem. Moguće je biti XX i pritom imati pretežno mušku anatomiju, fiziologiju i psihologiju, kao i biti XY i pretežno žensko.

Svaki embrij započinje svoj put s parom primitivnih organa, protogonada, koji se razviju u muške, odnosno ženske gonade između šestog i osmog tjedna života. Diferencijaciju spola obično pokreće gen SRY na kromosomu Y, koji protogonade pretvara u testise. Testisi zatim luče testosteron i ostale muške hormone (skupno nazivane androgenima), a na fetusu se razviju prostata, mošnja i penis. Bez gena SRY protogonade postaju jajnici, koji luče estrogen, a na fetusu se razviju ženske anatomske značajke (maternica, vagina i klitoris).

No funkcija gena SRY nije uvijek predvidljiva. Taj gen može nedostajati ili biti disfunkcionalan pa nastaje embrij XY bez muških anatomskih značajki i jedinka koja se nakon rođenja identificira kao djevojčica. Jednako tako, gen SRY može se pojaviti i na kromosomu X pa nastaje embrij XX s muškim anatomskim značajkama i jedinka koja se nakon rođenja identificira kao dječak.

Pojavljuju se i genske varijacije koje nisu povezane s genom SRY – na primjer, sindrom potpune neosjetljivosti na androgene (CAIS), kod kojeg stanice embrija XY jedva ili nimalo ne reagiraju na signale muških hormona. Iako protogonade postanu testisi i fetus proizvodi androgene, muške se genitalije ne razviju. Dijete izgleda kao djevojčica; ima klitoris i vaginu i u većini će slučajeva odrasti osjećajući se kao žensko.

Što je, dakle, to dijete? Je li djevojčica, kao što vjeruje? Ili je, “u stvari”, dječak zbog kromosoma XY – da testise u trbušnoj šupljini i ne spominjemo?

I dok transrodna pitanja postaju svakodnevna tema u medijima, znanstvenici rade svoje, istražujući s različitih stanovišta što, zapravo, znači biti transrodan.

Što se tiče biologije, neki misle da se ona možda odražava u skokovitom razvoju fetusa. “Do spolne diferencijacije genitalija dolazi u prva dva mjeseca trudnoće”, napisao je Dick Swaab, znanstvenik s nizozemskog Instituta za neuroznanost u Amsterdamu, “a spolna diferencijacija mozga počinje u drugoj polovini trudnoće.” Prema tome, genitalije i mozak su u razmaku od nekoliko tjedana u maternici izloženi različitim okolišima “hormona, hranjivih tvari, lijekova i drugih kemijskih tvari” koje utječu na spolnu diferencijaciju.

To ne znači da postoje “muški” i “ženski” mozak. No barem nekoliko značajki, poput gustoće sive tvari i veličine hipotalamusa, često se razlikuju kod spolova. Ispostavilo se da mozak transrodnih osoba može biti sličniji mozgu roda s kojim se same identificiraju nego rodu koji im je dodijeljen pri rođenju. U jednoj studiji, na primjer, Swaab i njegovi kolege otkrili su da u jednom dijelu mozga transrodne žene, poput ostalih žena, imaju manje stanica povezanih s regulacijskim hormonom somatostatinom nego muškarci. U drugoj studiji španjolski znanstvenici skenirali su mozak transrodnih muškaraca i utvrdili da njihova bijela tvar nije ni tipično muška ni tipično ženska, već negdje između.

Ta istraživanja imaju nekoliko problema. Često nisu opsežna i obuhvaćaju samo pet ili šest transrodnih pojedinaca. Ponekad obuhvaćaju i osobe koje su već počele uzimati hormone za prijelaz prema suprotnom spolu, što znači da bi uočene razlike u mozgu mogle biti posljedica transrodnog identiteta subjekta, a ne objašnjenje za nj.

Ipak, jedno otkriće u istraživanju transrodnih osoba doista je važno: povezanost rodne nenormativnosti i poremećaja autističkog spektra (ASP). Johnu Strang, pedijatrijski neuropsiholog iz Centra za poremećaje autističkog spektra i Programa za rodni i spolni razvoj u sklopu Nacionalnoga zdravstvenog sustava za djecu u Washingtonu, kaže kako je vjerojatnost da će djeca i adolescenti unutar autističkog spektra biti rodno nenormativni sedam puta veća nego među ostalim mladim ljudima. Vrijedi i suprotno – djeca i adolescenti u rodnim klinikama 6 – 15 puta češće imaju ASP nego ostali mladi ljudi.

Većina ljudi, možemo slobodno reći 99 posto, smješta sebe na jedan ili drugi kraj rodnog spektra. Pripadnost sustavu rodne dvojnosti pojednostavnjuje svakodnevni život temeljen na “ili – ili”: kupovinu odjeće, sudjelovanje u sportskim timovima, dobivanje putovnice, način na koji vas konobar pita što želite.

Danas ljudi, posebice mlađi, preispituju ne samo rod, koji im je dodijeljen pri rođenju, nego i samu rodnu dvojnost.

No nedavnim istraživanjem, koje je obuhvatilo tisuću pripadnika milenijskog naraštaja u rasponu od 18 do 34 godine, utvrđeno je kako polovina smatra “da je rod kao spektar i da neki ljudi ne spadaju u konvencionalne kategorije”. A prema organizaciji Human Rights Campaign, dobar dio te polovice smatrao bi sebe nebinarnima. Ta je organizacija 2012. provela istraživanje koje je uključilo 10.000 lezbijskih, homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih osoba od 13 do 17 godina starosti i utvrdila da šest posto njih sebe kategorizira kao “rodno fluidne”, “androgine” ili nekim drugim pojmom izvan ladice dvojnosti.

Mladi ljudi, koji pokušavaju odrediti vlastito mjesto u tom spektru često odabiru osobnu zamjenicu koju bi željeli da drugi koriste kad govore o njima. Čak iako se ne osjećaju sasvim kao muško ili žensko, svejedno će možda koristiti zamjenicu “on”, odnosno “ona”. Mnogi se, međutim, odlučuju za rodno neutralnu zamjenicu poput “oni”, ili neku izmišljenu, poput zie.

No kako sve više djece tvrdi da su nebinarni, odnosno “rodno široki”, roditelji se suočavaju s novim izazovima. “Neutralno mjesto” nešto je što je tinejdžeru teško stvoriti: biologija ima naviku da prije ili kasnije izađe na vidjelo.

Ponekad, međutim, biologija se na neko vrijeme može staviti na čekanje uz pomoć lijekova za blokiranje puberteta koji mogu kupiti vrijeme djeci koja preispituju svoju rodnu pripadnost. Ako dijete navrši 16 godina i odluči da ipak nije transrodno, vjeruje se da se učinci supresije puberteta mogu poništiti: dijete prestane uzimati blokatore i dalje sazrijeva u spolu utvrđenom kod rođenja. No za djecu koja sa 16 godina požele taj prijelaz, vrijeme provedeno pod blokatorima olakšat će stvar. Ona mogu početi uzimati hormone suprotnog spola i proći pubertet u svojem željenom rodu – bez pojave sekundarnih spolnih značajki poput dojki, tjelesnih dlaka ili duboka glasa, koje je teško poništiti.

Endokrinološko društvo preporučuje blokatore adolescentima kojima je dijagnosticirana rodna disforija. Bez obzira na to, dugoročni učinci blokatora na psihički razvoj, rast mozga i gustoću minerala u kostima nisu nam poznati, pa se vode dosta žustre rasprave o njihovoj upotrebi kod tjelesno zdravih tinejdžera.

Od blokatora puberteta mnogo je bremenitije pitanje ne potičemo li prevelik broj djece u preranoj životnoj dobi na takvu društvenu tranziciju.

Eric Vilain, genetičar i pedijatar koji vodi Centar za rodnu biologiju u sklopu Kalifornijskog sveučilišta, kaže da djeca izražavaju mnoge usputne želje i fantazije. Što ako je izjava “htio bih da sam žensko” podjednako hirovita kao i želja da se bude astronaut, majmun ili ptica?

“Ako dječak čini stvari koje čine djevojčice – ako želi imati dugu kosu, isprobavati mamine cipele, nositi haljinu i igrati se lutkama – tada on sebi govori: ‘Činim ono što čine djevojčice, prema tome ja sam sigurno djevojčica’”, rekao je Vilain. No te preferencije predstavljaju izražavanje roda, a ne rodni identitet. Vilain je rekao kako bi volio da roditelji malo uspore i podsjete dječaka da može činiti sve ono što čine djevojčice, ali da to ne znači da je i on djevojčica.

Vilain izaziva negativne reakcije nekih transrodnih aktivista kad kaže da ne treba kod svakog djeteta poticati izjave tipa “htio bih da sam djevojčica”. On, međutim, inzistira na tome da tako pokušava razmišljati izvan rodnih stereotipa. “Trudim se zagovarati širok dijapazon rodnih izražaja”, rekao je, “u rasponu od dječaka ili muškaraca koji imaju dugu kosu, vole ples i operu, nose haljine ako žele, vole muškarce – pri čemu ih ništa od toga ne čini djevojčicama – pa do djevojaka koje briju glavu, imaju pirseve, nose hlače, vole fiziku, vole žene – pri čemu ih ništa od toga ne čini muškarcima.”

I tu stvari postaju mutne kad je riječ o rodovima. Mladi ljudi moraju donijeti biološke odluke koje će utjecati na njihovo zdravlje i sreću idućih 50 godina, a te odluke srljaju ravno u vrtlog promjenjivih rodnih normi.