Nedostatak pitke vode je situacija u kojoj opskrba svježom vodom nije dovoljna da zadovolji potražnju za vodom, što je izravno povezano s rastom svjetske populacije. Svjetski institut za resurse rangirao je zemlje prema njihovom nedostatku vode i kategorizirao ih u pet različitih razina. 17 zemalja navedeno je u kategoriji ekstremno visokog manjka vode. To su Katar, Izrael, Libanon, Iran, Jordan, Libija, Kuvajt, Saudijska Arabija, Eritreja, Ujedinjeni Arapski Emirati, San Marino, Bahrein, Indija, Pakistan, Turkmenistan , Oman i Bocvana. 12 od gore navedenih zemalja nalazi se na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi zbog svoje pustinjske klime i sve veće potražnje za vodom.

Povećanje opskrbe vodom razvojem tehnologija kao što je desalinizacija i odgovorno korištenje vode ključni su za zaustavljanje nestašice vode. Ipak, problem je puno kompliciraniji zbog velike povezanosti s geopolitikom, koja se često prešućivala kao odlučujući čimbenik, no broj sukoba oko vode je posljednjih godina porastao. Sljedeće zemlje se ne smatraju nužno izrazito ugrožene manjkom vode, ali se suočavaju ili bi se mogle suočiti s nestašicom vode zbog kontroverznih politika koje provode ili njihove vlade ili susjedne zemlje.

Sjedinjene Američke Države

Prema Institutu za svjetske resurse, SAD ima samo “mali do srednji nedostatak vode”, ali postoje značajne regionalne razlike unutar granica. Zapadne regije SAD-a, uključujući Kaliforniju, imaju značajno veći nedostatak vode jer se opskrba vodom kontinuirano smanjuje zbog “izuzetne suše”, događaja koji je izazvan i pogoršan klimatskim promjenama.

Nedavno je savezna vlada provela kontroverznu politiku zatvaranja opskrbe vodom iz dijela rijeke Klamath na granici Kalifornije i Oregona kako bi zaštitila domaće vrste riba od izumiranja i prava indijanskih plemena. Oko 85% poljoprivrednog zemljišta, 210.000 hektara u regiji, zahtijeva vodu iz rijeke Klamath za navodnjavanje; ova je politika poljoprivrednicima nametnula ogroman financijski teret, posebice tijekom najveće suše svih vremena. Skupina poljoprivrednika čak je zaprijetila da će silom ponovno otvoriti opskrbu vodom ako savezna vlada ne pruži zadovoljavajuće rješenje.

Egipat

Egipat je jedna od brojnih zemalja u kojima trenutno nedostaje vode. Iako se smatra da ima relativno nizak nedostatak vode u usporedbi sa susjednim zemljama na Bliskom istoku i sjevernoj Africi zahvaljujući pristupu rijeci Nil, koja opskrbljuje oko 93% svih vodnih resursa u zemlji. Međutim, opskrba vodom je ugrožena izgradnjom velike etiopske brane na uzvodnom dijelu rijeke Nil. Kada bude dovršena, brana će biti hidroelektrana koja proizvodi oko 6000 megavata električne energije. Ova brana ima ogroman gospodarski i društveni potencijal jer će opskrbljivati energijom dvije trećine stanovništva koje živi bez struje.

Ipak, iz perspektive Egipta, brana bi mogla imati katastrofalne posljedice: kako se akumulacija puni, smanjuje protok vode nizvodno. Ovo je postala diplomatska kriza jer je Etiopija rekla da će trebati samo četiri do šest godina da se napuni rezervoar bez pristanka Egipta. U najgorem slučaju, Egipat će pribjeći vojnoj akciji.

Irak

Irak se smatra zemljom s velikim nedostatkom vode, što je oštra suprotnost vremenu kada su irački grad Basru nekoć nazivali “Venecijom Istoka”. Oko 98% površinske vode Iraka dolazi iz rijeka Tigris i Eufrat, a obje potječu iz Turske. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Turska je pokrenula projekt Jugoistočna Anatolija s ciljem izgradnje 22 brane i 19 elektrana, za što Irak nije dobio pravednu naknadu zbog svoje tadašnje ozloglašene reputacije i nedostatka međunarodne potpore tijekom hladnog rata. Procjenjuje se da će do 2040. rijeke Tigris i Eufrat biti potpuno suhe unutar granica Iraka.

Indija

Činjenica da Indija predstavlja oko 18% svjetske populacije, ali posjeduje samo 4% svjetske slatke vode, stavlja je na 13. mjesto u svijetu s najvećim nedostatkom vode. Čini se da će se situacija uskoro zaoštriti nakon što je Kina 2021. pokrenula novi ambiciozni projekt izgradnje najsnažnije hidroelektrane na svijetu na uzvodnom dijelu rijeke Brahmaputre, koja iz Tibeta teče u Indiju. Posljedice za Indiju mogu biti ogromne. Indija je zabrinuta da Kina vodu pretvara u političko oružje kako bi utjecala na političke odluke susjednih zemalja tretirajući opskrbu vodom kao adut za pregovaranje.

Sve ove četiri zemlje s nedostatkom vode postavljaju isto pitanje: tko je vlasnik prirodnih resursa? Općenito, državne granice mogu definirati pravo na prirodne resurse svake zemlje, ali to nije slučaj s vodom jer većina vjeruje da je manipuliranje zalihama vode moralno pogrešno. Imati slobodan pristup pitkoj vodi osnovno je ljudsko pravo. No, privatizacija vode je nažalost postala neizbježna. Kako se globalna nejednakost pogoršava, sve više ljudi neće moći priuštiti čistu pitku vodu. U konačnici, ono što nam treba je imati međunarodnu instituciju koja će definirati pravo na vodu za svaku zemlju.