Gotovo svi plodovi mora sadrže živu, metal koji se prirodno pojavljuje duboko u Zemljinoj kori. Na sobnoj temperaturi, elementarna živa je prilično opasna, samo nekoliko kapi može kontaminirati cijelu prostoriju. Kada se zagrije, element postaje plin bez mirisa i boje koji može prijeći velike udaljenosti prije nego što se apsorbira u vodene površine. Također može ući u jezera, rijeke i oceane kada otpad teče u okolne biome.
Živa pronalazi svoj put u živa bića na nekoliko načina. Dok šumski požari i vulkani ispuštaju otrovne plinove u atmosferu, najznačajniji uzrok je ljudska aktivnost, koja čini gotovo dvije trećine ukupne žive ispuštene u okoliš. Poljoprivredni procesi, komunalni, industrijski i medicinski otpad te izgaranje drva ili bilo kojeg otpada koji sadrži živu također može osloboditi otrov u zrak. Živa također može ući u okoliš kroz izravne izvore gdje tvornice, uključujući tvornice papira i proizvođače baterija, ili rudarske operacije izbacuju kemikaliju u obližnja morska staništa.
Budući da ljudska aktivnost izbacuje toliko žive u atmosferu, gotovo sav vodeni život diljem svijeta ima tragove žive kao i drugih zagađivača. Jedna studija Geološke službe SAD-a iz 2009. otkrila je živu u svakoj ribi uzorkovanoj iz 291 potoka diljem zemlje, a četvrtina testirane ribe imala je razine žive koje su premašivale smjernice za ljudsku konzumaciju.
Živa je također vrlo bioakumulativna, što znači da se koncentracije elementa povećavaju jednostavno zato što je živa bića apsorbiraju iz svoje okoline. Budući da se tako dobro veže s proteinima i aminokiselinama u ribljim mišićima, živa brzo putuje hranidbenim lancem. Male ribe jedu čestice koje sadrže živu, zatim tu ribu pojedu veće ribe gdje se živa iz male ribe spaja, povećavajući se za otprilike faktor 10 na svakom koraku na putu. Što riba dulje živi, zadržava više žive.
Iako su učinci konzumacije žive na ljude naširoko proučavani, njen utjecaj na ribe i vodene ekosustave nije doživio istu razinu istraživanja. Ipak, stručnjaci se slažu kako živa može oštetiti gene, stanice i proteine riba, uzrokujući duboke promjene u ponašanju, rastu i preživljavanju.
Ljudi koji su izloženi živi jedući kontaminiranu ribu, radeći u rudnicima žive ili na druge načine pate od sličnih zdravstvenih problema. Bilo putem konzumacije hrane ili onečišćenja zraka, živa se gotovo u potpunosti apsorbira u krvotok, a zatim se brzo distribuira kroz sva tkiva u tijelu. Najveća količina otrova skuplja se u mozgu, zbog čega se živa smatra neurološkim toksinom.
Za tri milijarde ljudi diljem svijeta koji ovise o plodovima mora za preživljavanje, teško je prihvatiti savjet da bi trebali jesti ribu u umjerenim količinama. Ali bez globalnih intervencija, konzumiranje manje ribe moglo bi biti potrošačima jedini način da izbjegavajući štetne razine ovog stalno prisutnog toksina.
Procesi koji uklanjaju živu iz vodenih staništa mogu igrati ulogu u obnovi globalnih oceana. Najčešći, pouzdan i pristupačan tretman je filtracija, koja koristi aluminijev sulfat za konsolidaciju anorganske žive u krutinu koja se može ukloniti iz vode i odmah odložiti na mjesto opasnog otpada. Ostali procesi uključuju reverznu osmozu, omekšavanje kamenca i aktivni ugljen.
Zagađenje živom nedvojbeno je jedan od najvećih ekoloških problema s kojima se čovječanstvo suočava, i iako je došlo do značajne svijesti i napretka u uklanjanju žive iz plodova mora, ljudi se još uvijek suočavaju s rastućim razinama izloženosti. Ljudske aktivnosti kao što su poljoprivreda industrijskih razmjera i krčenje šuma mogu potencijalno poremetiti dugoročno skladištenje žive u tlu, stvarajući još jedan potencijalni izvor onečišćenja živom. Bez daljnje i brze akcije za vraćanje oceanskih staništa na njihovu povijesnu razinu žive, budućnost morski ekosustavi mogli bi biti u velikoj opasnosti.
