Štakori vole gledati druge štakore kako ih škakljaju, toliko da počnu veselo skakati, pokazalo je novo istraživanje. Kada štakori “promatrači” gledaju druge štakore “demonstratore” kako ih škakljaju, promatrači rade nešto nalik skakanju od radosti. Tijekom te reakcije, njihovi dijelovi mozga svijetle dok slušaju zvukove koje štakori koji su škakljani proizvode. Ono što je ovo istraživanje pokazalo je da je i kod štakora pojava zaraznog smijeha itekako moguća.

Čini se kako su štakori sposobni za društvene interakcije daleko iznad naših očekivanja i čine savršene ispitne subjekte za razumijevanje uključenih dijelova mozga tijekom različitih radnji i emocija. Nova saznanja dovela su do značajnih promjena u načinu na koji postupamo sa štakorima, a istraživanja su pokazala da oni mogu imati osjećaje slične empatiji i da bi loše postupanje s drugim jedinkama u laboratoriju moglo emotivno utjecati na njih.

Škakljanje je jedan od naših najboljih prozora u to kako razumijemo empatiju, pri čemu sposobnost “dijeljenja” tuđih emocija postaje vrlo očita kada se dogodi. Spontani smijeh može biti zarazan kod ljudi koji se mogu lako poistovjetiti sa subjektom, dok se oni koji nemaju empatije mogu boriti da dožive isti osjećaj.

Istraživanje empatije glodavaca doživjelo je ogroman napredak posljednjih godina i istraživači ovog rada žele se usredotočiti na sretniji subjekt, u usporedbi s prijašnjim istraživanjima koja su bila usmjerena na negativne emocije. Kako bi to učinili, tim je proučavao osnovni oblik empatije nazvan “primalna empatija”, za koju se smatra da potječe iz specifičnih područja mozga.

Tim je postavio malenu prostoriju u kojoj bi štakori promatrači gledali kako se štakori demonstratori škakljaju, bilo “škakljanjem zraka” ili kako osoba izravno škaklja štakore svojim rukama, kao i sami sebe. Štakori su također bili podložni zvukovima koje je ispuštao prijatelj koji ih je škakljao, da se vidi hoće li i oni na to reagirati. Cijelo su vrijeme elektrode u mozgu bilježile aktivnost neurona u regijama od interesa.

I u video i demonstracijama škakljanja uživo zabilježena je aktivnost unutar dubokih slojeva somatosenzornih neurona, ali samo u demonstracijama uživo štakori su počeli skakati od sreće. Činilo se da se somatosenzorni korteks prazni kada su štakori ispuštali vesele zvukove, što sugerira da je ovo područje mozga izravno uključeno u zarazni smijeh i empatiju prema škakljivim prijateljima.

Rezultati su pokazali kako zarazni smijeh i razigranost često zahtijevaju prisustvo uživo da bi stvarno imali puni učinak i da bi somatosenzorni korteks mogao biti uključen u ovaj primitivni oblik empatije. Ovo možda nije ograničeno na štakore, budući da razne druge životinje također pokazuju veselo skakanje.

Sada se istraživači nadaju da će nastaviti promatrati sretne emocije kod životinja, što je značajan napredak u odnosu na njihovo plašenje.